digital art
27.03.2007., utorak
 Opet sam sanjala da letim... bilo je tako lako. Samo sam napravila nešto sa leđima i par puta nogama dotakla tlo kao da činim male korake i izdigla sam se. Rekla sam nekima, njima šta su uvijek u snu: " pa da kako sam to zaboravila, pa ja znam letjeti." Obuzela me nevjerovatna lakoća postojanja u prostoru bez mase, bez težine, bez trenja, bez tijela i moja duša obavijena samo eteričkim tijelom lakšim od daha slobodno je letila šumom i smijala sam se veselo bez razloga, bez povoda, bez okova sretna iz čiste objesti jer sam slobodna. Tako je nastala ova slika. Mutno sjećanje na nešto iz snova ... |
25.03.2007., nedjelja
Moji prijatelji su upali u sektu
|
Moji prijatelji su upali u sektu. Ušli su u mračno produčje izgubljenih duša. U stanju sam žalosti. Proveli smo duge godine zajedno . Čitali smo iste knjige, meditirali, tražili istinu. Da ... radili smo svašta ovih godina. Nas četvoro. Prešli smo na vegeterijanstvo, čistili smo čakre, plesali uz vatru indijanske plesove, bubnjali u planinama, astralno se projicirali, pjevali indijske mantre, odlazili na predavanja, dobijali blagoslove od budističkih božanstava, radili mandale, na sebi isprobavali i makrobiotiku i homeopatiju i tai chi i qui gong i reiki, iscjeljivali se međusobno, otvarali treće oko, radili hatha yogu, pumpali kundalini, isprobavali tehnike disanja, proučavali i prakticirali tantru, čistili lay linije po dalmaciji.... pa čak i postili 4o dana, ...skoro umrli od toga....toliko toga smo prošli. Bila je to divna avatnura unutarnjeg putovanja u kojem smo bili duše čvrsto povezane na putu duhovnog rasta. Toliko toga se mjenjalo, toliko toga smo smo skupa prošli, a svaka godina nosila je nova čudesa, nova istraživanja, otvarale su se nove dimenzije ispred nas. Kad nismo bili skupa zadnjih godina, razgovarali smo mislima.Naše energije su se počele pretakati i počeli smo djeliti napredak.Zajedno smo stvarali naboj koji je bio više od zbroja naših energija. Sve je prštalo novim nivoom svijesti, a put kojim smo išli bio je obasjan , pregledan i siguran. Doduše, kao i svaki rast, tako i duhovni nosi neke vrste pročišćenja, ali bilo je tako dobro putovati s njima. Toliko ih volim. Oni su moja ekipa s neba. Oni su moja prava rodbina. Oni su moji anđeli... I sad su upali u jebenu sektu... Mislim, kako im se moglo to dogoditi Uvijek smo se smijali onima koji neznaju hodati sami, onima kojima treba potopora nekog kulta, grupe ili udruge. Uvijek smo bili samostalni i uvijek smo znali gdje je slijedeći korak i da smo vođeni iznutra na takav prekrasan čudesan način. Život je, shvatili smo, nevjerovatna avantura u kojem od prvog uzdaha do zadnjeg izdaha moraš probati potaknuti svoju vlastitu i kolektivnu evoluciju. Zašto su morali upasti u sektu? Sad mi pričaju pizdarije tipa - kako je guru poseban, kako im je dao inicijacije i rekao da će ih sada on spasiti, kako je njegov pogled čvrst, kako ima nježan profil, kako je ljubak i krasan i duhovit, putuju kod njega u Njemačku svakih mjesec dana, obožavaju ga, napravili su mu oltar i pjevaju mu i obećali su mu da se neće seksati, jesti meso i pušiti. Za uzvrat će, kažu, on brinuti o njima. Ne trebaju raditi ništa nego samo ga voliti, a on će učiniti ostalo jer on je avatar, to jest bog koji se inkarnirao na zemlji. Pričaju mi priče kako ih je u prolazu pogledao, kako im je dao prstenje, kako im je dotakao glave i kako oni zbog toga plutaju na oblaku sreće. Bljak... Ja se smiješim kiselo, kimam glavom i mislim se šta da radim.... Da li da im kažem: koji vam je... probudite se, ušli ste u zonu sumraka i hranite ego nekog karizmatičnog bolesnika. Ili da šutim i čekam da ih prođe. Sekte znaju proizvesti velike štete unutranjem ustrojstvu ljudi. S druge strane nitko nije spreman priznat da je u sekti. Svi misle da je upravo njihov vožd najdemokratskija i najbolja osoba u univerzumu, i kako je došao spasiti svijet i samo posebni ga mogu shvatiti i vidjeti njegovu unutarnju stvarnost. Kakvo sranje...  Šta da radim. Ne mogu to gledati a ne smijem se miješati.... |
15.03.2007., četvrtak
|
Prošlo ljeto Nastasja i ja bile smo u Bolu, na plaži zlatni rat i kako nismo imale šta pametnije raditi išle smo gledati golaće šta se kupaju u jednom kantunu. Mislim, ljudi u kostimima su nađinđani do jedne imaginarne crte, a nakon te crte su ljudi bez kostima. E sad ta crta nije nacrtana ali se zna da postoji. Isto tako nije postavljeno pravilo o nemješanju, ali svi ga se pridržavaju pa tako oni goli i oni u kostimima se ne mješaju jerbo nije uljudno da neko golog pimpeka se pojavi iza imaginarne crte među one propisno odjevene za kupanje, niti je uljudno da se kakav obučeni pojavi u golačkoj zoni. Ali, Nastasja i ja smo zaključile da se u moru ne vidi tko je u kostimu a tko gol, pa smo ih išle ćiriti. Osim jedne zgodne koke sve ostalo su bili ljudi zgužvani i stariji. Pa sad, eto pisala sam u prošlom postu o ljepoti koja zablista tek kad se ugleda sjaj duše i stoga voljela bih da sam stalno duboka i da gledam duhovnim očima, ali ne mogu jerbo nisam.... nekad sam sasvim površna. Do bola . Nekad eto ćirim golaće i smijem im se i samo snagom karaktera smirujem unutarnje dijete koje praska od smijeha na otužne pimpeke koji se ljeskaju na suncu i na ocvale bake sa golemim mufovima. Toga sam se sjetila jer smo Nastasja i ja išle za 8. mart gledati kazališnu predstavu neke sarajevske družine o striperima. 6 momaka nema šta raditi pa su odlučili se za velike pare skidati u nekom baru. Uglavnom skinuli su se, ne baš skroz, ono do nekih malih crvenih tangica. Publika je pljeskala i atmosfera je bila sva zaigrana i puna smjeha. Oni su bili svi zbrčkani bezveznih tijela. Osim jednog onako zgodnog, ali i taj je bio bez nekog mišićnog tonusa. E njemu se diga dok je plesao, (vjerojatno ima malo egzibicionističkih sklonosti) skriva ga je rukom jer mu je skoro izaša iz malih crvenih tangi. Bili su to, rekoh, vrlo obični dečki ali predstava je bila šarmantna. Ja i Nastasja smo raspravljale kako je u biti jako teško naći nekog tko ima savršeno tijelo i kako ipak bez obzira na svu tu propagandu oko dobrog izgleda, svih tih novina, reklama, fitnessa, trčanja, održavanja mašine zaista idealno lijepo tijelo je rijetka pojava. Ne samo što to bog rijetko daje nego na njemu treba raditi. Treba stvarno raditi. Zato sam digitalno napravila par savršenih momaka potpuno svjesna da ne postoje. Pa i savršenstvo samo po sebi je zatvorena kategorija i dosadno. U teoriji o ljepoti kaže se da postoje kanoni savršenih proporcija, ali ljepota tih kanona je sterilna. A i sva ljepota leži u oku promatrača i zato je ljepota otvoreni pojam, ne da se definirati. Ali sve jedno iz čiste objesti zato jer mogu napravila sam par savršenih tipova i sad ću ih zato jer mogu ovdje objaviti. ULTIMATE YANG    |
07.03.2007., srijeda
ŠTO UM NE TRAŽI OKO NE VIDI
|
.......Čim sam raspakirala par stvari šta sam ih donijela sa sobom u vikendicu, budući je dan bio prekrasan izašla sam u šetnju. Kroz borovinu odšetala sam do plaže a onda se zaputila prema svom omiljenom kafiću uz more. Štekat je na malom rtu, utisnut u sike i stijene, pogled je božanstven, a zimi je svečano tiho, i samo tek koji krik galeba i mrmljanje sitnih valića prekidaju tišinu. Kad sam sjela prišla mi je neka žena, onako možda oko 60 godina, i javila se vrlo veselo, toplo se smješkajući. „Kako ste, da li šta vježbate one naše vježbe?“ – pitala je i sjela do mene. Tko je, k vragu, ova - pomislila sam. Očigledno me zna, ali ja se nje ne sjećam. Upalila sam „search files and folders“ i hitrno pretraživala da vidim gdje je mogu smjestiti unutar svoje banke podataka, ali to lice mi nije bilo poznato. Zato sam se samo osmjehnula i kimnula neutralno glavom pokušavajući dobiti na vremenu.... „Ja sam znate,“ rekla je „iza onog otišla u Italiju i tamo sam prošla još jedan seminar.... „ Znači bile smo na nekom seminaru zajedno.... ok. Sad mogu suziti potragu. „Aha, tako...“ rekla sam neutralnu pomoćnu rečenicu koja mi je trebala dati još malo vremena da je se sjetim. „Bilo je fantastično, oduševljena sam. Massimo nas je maestralno vodio kroz sve te nivoe...“ Bingo! Potraga završena, znamo se, znači, sa seminara o astralnoj projekciji, kojeg je vodio Massimo, shaman iz Italije. „Išli ste sami?“ pitala sam „Ah ne išle su Mirna i Nada s menom, znate one žene iz Makarske...“ Pojma nemam. Niti se sjećam nje, niti žena iz Makarske. Sjećam se voditelja. Isti Frodo Bagins. Nije baš bio hobitskih dimenzija, ali isto nizak, ista ona slatka glava velikih plavih očiju. Isti uvojci smeđe kose, isti onaj izraz bebastog lica. Sjećam se i djevojke iz Zagreba šta je prevodila. Prekrasna energija, prava raskošna ljepotica, divna valovita kosa, dva plava oka ovičena gustim trepavicama, i golemi, ali ono baš golemi nos u kojeg nisam mogla prestati gledat. Sjećam se još nekih ljudi, frizerke koja je kompulzivno postavljala glupa pitanja, jedne gospođe koja se gurala u centar pažnje i pilala cijelu grupu svojim prekrasnim doživljajima astralne projekcije, doktora koji je cijelo vrijeme šutio (doktore svi uoče, jerbo oni spadaju u neke vrste polubogova i nekako uvijek uspiju tu svoju titulu nametnuti u svakoj grupi), i plave djevojke, Barbice u ružičastom, koja se cijelo vrijeme ljupko smješkala. Sjećam se puno detalja, cijelog seminara, svojih doživljaja, ali ove obične tete se nisam mogla sjetit. Kao ni Mirne i Nade iz Makarske. . Ostale smo tako uz more na štekatu ispijajući kafu jer smo našle dosta zajedničkih teama o duhovnosti, energijama, iscjeljivanju i sl, tako je da je razgovor postao živahan i razmjena misli i ideja išla je glatko. Kako se zimsko sunce polako približavalo zapadu i dan se bližio izdisaju bile smo opuštene kao da se znamo godinama. Ta neugledna starija žena koju nisam ni zamjetila na seminaru, već sam zapamtila prelijepog Frodoa i nosatu ljepoticu jer su se isticali, odjednom je promjenila obličje. Kako je njeno javno lice, maska se skidala i kad mi je pokazivala svoje privatno obličje, tako se ona ispred mojih očiju transformirala. Sva je bila dugačka, dugih nogu, dugogog uskog lica kao riba list, visoka. Imala je i dugu usku ruku, dugih dugih prstiju. Bila je odjevena u tople smeđe boje zemlje i jeseni, ogrnuta smeđim šalom , Glas joj je bio vedar, energija svježa, mladenački zanos i entuzijazam izbijali su iz svakog pokreta, živa, pametna, osjećajna. Kako se otvarala tako mi je pokazivala svoje unutarnje blago, svoje srçe, otkrila mi je da je umjetnica, da slika anđele, da je liječi bioenergijom, da se angažirala na zaštiti zlostavljanih žena, da je dobrog srca, da je idalista, da je znatiželjna, načitana, obrazovana, avanturističkog otkačenog duha, putovala je po Africi i Aziji, i ima jaku želju posjeti tibet ..... Na nenameljtiv način pričala je o čudesnim stvarima, doživljajima, neusiljeno, jednostavno, praveći fine gestikulacije tim dugačkim vilinskim pristima. Smijala se stalno, tako vedro, a oči su joj se caklile od neke unutarnje radosti. Kad smo se rastale požalila sam šta nismo razmjenile telefone. Poželila sam da mi bude prija. Ostala sam razmišljajući kako mi je oko selektivno, kako gledam umom, kako sam zapravo slijepa, kako ne vidim, kako ne gledam, kako dozvoljavam da uočim samo ono što mi se nameće oku. Mladi, lijepi, bučni, oni s titulama, oni koji uvijek imaju nešto reći, oni koji su izazovno odjeveni, njih se lako pamti. Ali po kantunima, iza neuglednih fasada, onih koji su šutljivi, tihi samozatajni kriju se pravi anđeli, zemaljske vile, čudesne osobe koje se mogu opaziti samo duhovnim okom, samo nježnim doticanjem energija, tako taknute i osvjetljene te osobe pokazuju šta je istinska bezvremena ljepota, šta je punina sjajne zrele duše koja proizlazi iz sfera koje nemaju veze sa fizičkim. To su osobe uz koje naša energija jače zavibrira, koje podignu entuzijazam, koje učine da se sjetiš da je život uzbudljiva avantura, čija životna radost je prijemčljiva, koje donose zdravlje, čija lica su sunca, koji su u mraku svakodnevnice pravi stupovi svjetla. Kako je nisam zapamtila. Eto to me brine.... kako je uopće moje oko nije registriralo.....Ili možda je istina da što um ne traži, oko ne vidi ....?  |
06.03.2007., utorak
DEMONI NA BRVNU
|
Ima jedan fenomen koji me zbunjuje kod zemljana. To je agresivnost vozača koji na najmanju provokaciju počnu vikat , psovat mater ili boga, zazivat muške i ženske genitalije, pokazivat srednji prst i opećenito urlat prostote. Recimo neki dan sam polako vozila auto izlazeći iz kotekstove garaže, kružeći od naplatne kućice prema gore kad je u suprotnom smjeru naiša jednan bili golf. Nekako sam se našla suviše blizu biloj liniji i prošla na nekih 50 cm od golfa u kojem je sjedila „splićanka“, čistokrvni primjerak.... Malo smo zakočile i ona i ja, i to je sve. Bilo je to pri vožnji od 15 km na sat. Ali ona je otvorila prozor i počela vikat: „Iditokinjo, sve ćeš nas poubijat ....“ - ja sam joj poslala izraz lica: "chill baby, pa nije ti baš bio život ugrožen -" , ali luda koka sve jedno je psovala i graktala povišenim tonom koji je izpuštala negdje iz želuca, bljuvala je vatru potpuno mahnita od izbezumljenosti jer se moj auto opasno približio njenom. Kakva neprimjerena reakcija! Neki dan sam vozila svojih 50 na sat, aj ok, možda 40, kad je tip iza mene počeo histerično svirati i onda me preteka i dok je prelazio gleda me bijesno i sa ustiju sam mu pročitala kako mu izlazi psovka "ajde u pizdu materinu..." . Volim voziti i vožnja me relaksira, ali izbjegavam brzu vožnju po gradskim ulicama. Uvijek mislim na priču mog Partnera, da je njegova baba od centra Splita prema Vranjicu do kojeg sad ima 20 min vožnje išla na tovaru i za to bi odvojila cili dan,ponila topli obrok i malo vina i negdje bi usput stala marendat. Danas im tih 20 minuta nije dovoljno brzo. Ljudi su dobili na brzini i izgleda izgubili na vrimenu. Neće biti mira dok ne prorade teleportacijski uređaji, jer danas ljudima 20 minuta nije dovoljno brzo za prebacit tijelo s jedne strane Splita na drugu. I kad se vozim kao suvozač primjećujem da vozači do mene redovno psuju kako na semafore,tako i na druge vozače koji nemaju pojma, naročito na žene vozače, pa na starije vozače penzionere, na spore pješake, na loše raspoređenu vertikalnu i horizontalnu signalizaciju, na gradske oce koji pojma nemaju kako riješiti promet, a naročito na one koji na semaforu kad se upali zeleno ne krenu u roku nanonsekunde.. ... Otkutd to, kako je to moguće, da fini uviđavni ljudi se za volanom pretvaraju u netrpeljive histerike. Kad ti isti ljudi ne stoje u koloni na cesti nego recimo u redu na banci i neka osoba se očeše o njih ili ih onako slučajno malo dotakne nikad ne prosikću , ili zaviču:“pa dobro koji ti je vrag, kako to hodaš, šta si se naslonia na mene glupane... “. A kad neko ispred njih stane i ne kreće se više, lijepo ga zaobiđu, ne viču „..... idiote šta si sta na cesti, aj kreni više.....kako to hodaš debilu, ko ti je da dozvolu za hodanje....“ Uglavnom na ulici, u apoteci, na banci, u redovima na blagajni ti isti ljudi, kad prestanu biti vozači više se ne ljute i ne praskaju zbog onog istog ponašanje na koje se razulare kad su u autu. Taj fenomen mi je potpuno nejasan i ne mogu ga objasniti drukčije, nego da to rade jer u sigurnosti svog auta to mogu i smiju i da je isitna ono što je Freud rekao: " kod čovjeku zagrebete jedan tanak sloj civilizacije i kulture ispod odmah nađete divljaka." Nadam se da je Freud u krivu. Jer ako je tako, ovaj svijet je pun tempiranih bombi. Slika dole se zove "demoni na brvnu". Demoni se odnose na dio ljudske prirode koji je mračan, rabotobran, takmičarski raspoložen, željan dokazivanja po cijenu povrijeđivanja drugih, kroz agresiju a gonjen željom za dominacijom, pobjedom i to kroz nepoštenu borbu.  |
05.03.2007., ponedjeljak
BATINA (NI)JE IZ RAJA IZAŠLA, ALI DJECA JESU
|
Bila sam jutros po spizu u „Tommija“. Dok sam gurala kolica i razgledavala police sa hranom čula sam tresak a zatim dječji plač. Okrenula sam se i vidjela kako dvije male djevojčice, jedna od godinu i par mjeseci, druga oko dvije i po godine leže na podu, a preko njih su se prevalila kolica sa par namirnica . Majka i jedna od prodavačica hitro su skočile i podigle kolica i djecu koja su plakala. Zatim je mama ostavila stariju djevojčicu i dohvatila manju i ljubila je i smirivala. U tom momentu je priša djed, i udario mlađoj djevojčici šamar urlajući „Je li vidiš šta si napravila. Da se nisi penjala ne bi kolica pala. To su kolica, a ne drvo da se po njima penješ glupačo jedna.“ Nitko nije rekao ništa. Stari dida, ćelavi, s brčinama, crnim podočnjacima ispod usahlih očiju, patrijahalni balkanac odvalio je šamar malom dvogodišnjem djetetu, jer nije pokazalo dovoljno svjesti da samo sebe čuva!!?? U njegovoj glavi nije bilo mijesta ideji da je možda i on bio zadužen da je čuva. Mala je još jače počela plakati, a mama koja je tješila manju djevojčicu (kojoj je već počela izlaziti čvoruga na čelu) je čučnula i prigrlila i ovu i tako ih je tješila obadvije. U to je naišao još jedan stari dida, klonirani isti kao i biološki dida ovih curica i zagrintao: “Nisi treba opalit šamar maloj, nego materi. Kako ih to čuva. Mater, mater si treba udarit. “ Ni njemu nije palo napamet da ih je dida isto moga čuvati. Biloški dida je kometntira „Treba im dati po guzici pa ćeš vidit kako će biti dobri, batina je iz raja izašla.“ Mlada mama je tiho promrsila grleći ih, štiteći ih i ljubeći im glave: „ Pa dajte molim vas, to su mala djeca....“ Nije podigla glas. Vjerovatno ju je odgojio taj zatucani agresivni krele i zarana napravio pavlovljev refleks da pogne glavu i šuti. Došlo mi je da stavim masku Zoroa, da isukam pravednički mač da zavijori moj plašt i da junački kaznim dva stara patrijahalna dinosaursa koji bi lemali žene i djecu. Dva izdanka srednjevjekovnog primitivnog agresivnog mentaliteta, koji nemaju više snage da djeluju, da stvaraju, da grade, sasušenih muda, ofucani stari bijednici koji na djeci i ženama iživljavaju svoje jadne ostatke testosterona dokazujući neku snagu koju nemaju. Ali umjesto da izvadim mač uputila sam didi pogled pun prezira a mami rekla: „Stavite joj nešto hladno na čelo.“ „Ma bit će sve ok.“ rekla je mlada brižna mama grleći ih neprestano, i osmjehujući se nekako kao da ju je bilo sram šta će ljudi reći. „Ma triba im dati po guzici.“ reka je dida mudrost koju je naučio negdje u šumama Dinarida di su vuci, vile i hajduci. Ja sam ga još prezirnije pogledala i blago zarežala na njega. Htjela sam reći „Srami se. Tko zna šta radiš doma kad tako u javnosti ne prezaš da ošamariš dvogodišnje dijete. Trebalo bi te policiji prijaviti.“ Ali nisam. Udaljavajući se mislisla sam je li bolje šutiti kad to vidiš ili reagirati. Da li dizati glas ili ne. Da li se umješati ili pustiti da i mala kao i velika zloća radi što želi. Jesam li uopće pozvana da dignem glas, ili je možda moja šutnja bila nemoralna..... Ovom digitalnom slikom htjela sam izraziti nježnost malog djeteta. Toplinu majke koja mu je potrebna da bi skladno raslo kao i ozračje ljubavi kojim treba biti okruženo. ČUVAJMO NAŠE MALE ANĐELE   |
